Utjecaj glazbe na čovjeka
Glazba je apstraktna,
ona djeluje izravno na nesvjesni dio čovjekove duše i djeluje snažno jer nosi u
sebi prirodne zakone koji su upisani u ljudsko biće. Moć glazbe krije se u
sličnosti njezine strukture s čovjekom: ritam, harmonija i melodija imaju veze s
tijelom, dušom i duhom.
S glazbom smo tako
prirodno povezani da od nje ne možemo biti oslobođeni sve i kad bismo htjeli.
Gotovo da ne postoji čovjek koji bi bio imun na bilo kakvu vrstu glazbe i
kojemu biće neće zatitrati bar na neku melodiju ili ritam. Glazba uopće nije
nužna za preživljavanje, no ipak, nešto u nama žudi za njom. Ta žudnja – i
njezino ispunjenje – mogu biti veoma raznoliki, ovisno o čovjeku i situaciji.
Takvih je bezbroj, a kreću se od prepuštanja snažnim dugotrajnim ritmovima s
ciljem padanja u trans, preko veselja ili tuge uz narodnjak, iskazivanja
patriotskog zanosa uz Thompsona, do istinskog uživanja u Bachovim, Mozartovim i
Beethovenovim tonovima, koje može dovesti ne samo do umjetničkog doživljaja
nego ponekad čak i do meditacije i potrebe za molitvom. Svi ovi oblici uživanja
u glazbi (od kojih su neki gotovo dijametralno oprečni) imaju jednu zajedničku
stvar: slijed nekih zvučnih frekvencija na gotovo magičan način prodire u
čovjeka i s različitim dijelovima njegova bića stvara rezonanciju, koja varira
u opsegu spomenutih primjera: od pobude nižih strasti i jeftinih osjećaja do
plemenitih stanja duha, ovisno o tome koji dio kod pojedinog čovjeka snažnije
titra.
Najčešće, zapravo,
nismo ni svjesni svoje potrebe za glazbom, načina na koji tu potrebu
zadovoljavamo i činjenice da to ima neko dublje značenje. No, činjenica je da
ta potreba postoji, da glazba na nas čudesno utječe i da to sve skupa nešto
govori o nama.
Zašto je glazba važna za čovjeka?
O važnosti glazbe i
njezinom utjecaju na čovjeka govori se već odavno. Platon je sve umjetnosti, a
u prvom redu glazbu, smatrao snažnim sredstvima za oblikovanje čovjekova
karaktera. Glazba utječe na neracionalni dio duše i pobuđuje strasti. Izgraditi
krepost ponajprije znači ovladati strastima. Zato je Platon glazbu stavio u vrh
edukacije, smatrajući da ona, kao i druge umjetnosti, zbog moćnog i raznovrsnog
utjecaja na čovjeka, u državi treba biti cenzurirana i pažljivo primijenjena.
Poznata je Platonova izreka: kakva muzika, takva i država.
Kroz povijest se nije
mnogo govorilo o tome zašto je glazba važna i kako to ona utječe na čovjeka. U novije vrijeme
važnost glazbe sve se više uviđa i sve su učestalija istraživanja njezina
djelovanja. No, još uvijek nema dovoljno dubokih i sustavnih saznanja. Ako o
tome potražite neku informaciju, najčešće ćete naići na opće i ponekad površne
tvrdnje: klasična glazba oplemenjuje duh, djeluje pozitivno, smiruje i
ozdravlja; teški rock može djelovati destruktivno. Točno, ali zašto i kako? Je li to stvar koju treba uzeti zdravo za
gotovo, ili se može zaroniti ispod površine i pronaći neke dublje razloge?
Od starih Grka potječe
i saznanje o povezanosti glazbe s matematikom i kozmičkim zakonima, ali ta
spoznaja kroz povijest nije mnogo produbljivana; zadržali smo je donekle u
sferi misterija brojeva, kojemu su više nakloni astrolozi nego glazbenici i
znanstvenici. No, čini se da se upravo u tom misteriju brojeva kriju barem neki
odgovori o glazbi i njezinom utjecaju na čovjeka.
Često se za neko
glazbeno djelo (ili umjetničko djelo uopće) kaže da posjeduje ravnotežu forme,
što otprilike znači da je u njemu svega onoliko koliko treba, ni manje ni više,
i da se sve događa na pravome mjestu, ni ranije ni kasnije. Analizom najuspjelijih
glazbenih i drugih umjetničkih djela otkrilo se pravilo zlatnoga presjeka, po kojemu je idealno da se vrhunac djela
nalazi otprilike na mjestu koje cjelinu dijeli tako, da se manji dio prema
većemu odnosi kao veći prema cjelini. Te proporcije izražava broj 0,62
(približno), i one su u matematici poznate neovisno od umjetnosti, a prisutne
su i u prirodi. Zanimljivo je da prosječna dužina ljudske ispružene šake (od
vrhova prstiju do zapešća) prema dužini ruke od vrhova prstiju do lakta – stoji
u istom omjeru. Ili dužina ruke od lakta do ramena prema cijeloj ruci također.
Možda je podudarnost ove proporcije u prirodi, matematici i umjetnosti
slučajna, ali više ima izgleda da nije. S prirodom smo neobično povezani i u
naše biće upisani su isti kodovi koji su skriveni svugdje oko nas. Čini se
logičnim da te kodove nesvjesno projiciramo u glazbu koju proizvodimo i
slušamo, te da glazba stoga povratno djeluje na nas snažno i izravno.
Izravnost i snaga djelovanja glazbe
Ono što glazbu izdvaja
iz drugih umjetnosti jest upravo to – činjenica da djeluje izravno, neposredno.
Sve se umjetnosti, izuzev glazbe, služe nekim likovima da bi nešto izrazile. To
nešto trebao bi biti neki sadržaj koji je višeg reda od onoga koji
predstavljaju likovi kojima se taj sadržaj posreduje. Postoji nešto više od
jabuka i krušaka koje vidimo u jednoj uspjeloj mrtvoj prirodi, to znamo. No, ta
činjenica posredovanja u umjetnosti predstavlja za nas i izvjesnu poteškoću.
Sva naša iskustva djeluju na nas slično kao placebo, ometaju donekle naš
izravan susret sa stvarnošću, stvarajući efekt obojenih naočala. Ono što smo
doživjeli prilično određuje način onoga što ćemo doživjeti, nove stvari gledamo
kroz prizmu starih. Tako nas likovi u umjetnosti često smetaju da vidimo ono
što stoji iza njih.
S glazbom to nije
slučaj; sadržaj koji ona prenosi odvojen je od bilo kakvih posrednih oblika.
Glazba je zato apstraktna (lat. abstrahere – odvući, odvojiti), jer u njoj nema
likova koji mogu predstavljati paravan između čovjekove duše i sadržaja s kojim
se u umjetničkom djelu ona susreće.
Ovoj činjenici u
prilog idu i suvremena istraživanja. Tehnološki razvoj omogućio je pristup
ljudskom mozgu i promatranju njegova rada. Promatranjem reakcija čovjekova
mozga na slušanje glazbe ustanovilo se da se glazba čuje u onom dijelu mozga
koji je ključan za područje izravne percepcije, doživljaja i osjećaja. Nervni
podražaji pridošli od zvučnih valova zaobilaze centre u mozgu koji imaju veze s
razumom i svjesnim donošenjem odluka i idu izravno na nesvjesni, doživljajni
dio. Elektroencefalograf je potvrdio ono što su stari Grci vjerovali o glazbi.
Dakle, ove dvije
činjenice ukazuju u kojemu bi možda smjeru trebalo tražiti dublje razumijevanje
djelovanja glazbe na čovjeka: – ona djeluje izravno jer je apstraktna, zaobilazi paravan svijesti
i ustaljenog načina doživljavanja svijeta i – ona djeluje snažno jer je neobično povezana s matematikom i
kodovima upisanim u ljudsko biće i prirodu. Može li se neki od kodova
dešifrirati?
Trodimenzionalnost – osnovni kôd
Unutar bezbroj vrsta
glazbe i isto toliko načina na koji čovjek glazbu iživljava, mogu se uočiti tri
osnovne razine: tjelesno-strastvena, intelektualno-estetska i duhovno-emotivna.
Unutar trodimenzionalnog svijeta u kojemu živimo postoji bezbroj
trodimenzionalnih podsvjetova. Dva između njih su čovjek i glazba, a tri razine
njihova susretanja ukazuju da postoje izvjesne paralele između triju njihovih
dimenzija.
Čovjek je individua,
nedjeljivo biće. No, kao takav ima tri razine ili tri dimenzije: tijelo, dušu i
duh.
Tijelo je najniži dio
nas. Ono je površina našega bića, naša materijalna pojavnost u ovome svijetu,
ono s čime se prvo susrećemo i što najneposrednije doživljujemo i kod sebe i
kod drugih. Njegov sadržaj je najmanje važan za čovjeka, ali ipak neizostavan.
Bez minimuma tjelesnih sposobnosti teško možemo biti ikako prisutni u ovome
svijetu. Tijelo je instrument koji nosi dušu i duh i kroz koji čovjek djeluje i
izražava se.
Psihološka duša (pojam duše u kršćanskoj terminologiji, a i u drugim
religijama, često se odnosi na duh, zato ovdje koristim izraz psihološka duša;
grč. psyhe: dah, životna snaga, duša, um, srce, želja, žudnja) – jest viši,
(odnosno dublji) dio čovjekova bića, predstavlja kompleksnost svih karakternih
crta, sveukupnost naših voljnih, intelektualnih i emotivnih osobina. Od tijela
je neodvojiva, i u neprestanoj je interakciji s njim. Tjelesna zbivanja
uzrokuju i podržavaju duševna i obrnuto. U odnosu na tijelo ona ima prednost.
Ako je tijelo u službi duše, čovjek je u životnom skladu.
Taj sklad, međutim,
još nije potpun, sve dok tijelo i duša ne služe duhu. Što je, zapravo, duh? On
pripada nadnaravnom redu stvari, stoga ga je i najteže objasniti. Zapravo, on
prilično ne trpi objašnjenja – definicije, jer po prirodi teži neograničenosti
(lat. de-finire: ograničiti). Duh je dah Božji u nama (lat. anima: dah, zrak,
duh, duša, živo biće), to je čovjek sâm, njegova bit, njegovo stvarno ja, vječno i neponovljivo ja kojega većina ljudi postaje svjesna tek nakon
smrti i koje je u potpunosti znano samo Bogu.
Glazba je na svoj
način također nedjeljivi fenomen, koji ima svoje tri dimenzije: ritam,
harmoniju i melodiju.
Ritam stoji u temelju
glazbene piramide. U nekom glazbenom događanju on može biti više ili manje
izražen. Ako je potisnut toliko da se stječe dojam kako ga i nema, on je još
uvijek prisutan jer je glazbeno događanje nemoguće bez ritma. Ritam postoji čim
je započeo tijek izmjene zvučnih pojava u vremenu (to je zapravo definicija
ritma – pojam dolazi od grč. rein: teći, strujati).
Ritam je paralela
našemu tijelu i s njim je u odnosu. Gotovo je nemoguće zamisliti glazbu s
izraženim ritmom, koja ne pobuđuje pokret tijela. Naše tijelo ne čini samo
materija, nego prije svega mnogobrojni ritmički procesi (disanje, otkucaji
srca, krvotok, rad pojedinih organa) koji su čudesno sinkronizirani u
veličanstvenu poliritmičku cjelinu koju nazivamo biološkim satom. Pojedini
slojevi te cjeline teže, dakle, sinkronizaciji, ali ne samo s procesima unutar
tijela, nego i onima izvan tijela. To objašnjava zbog čega glazba brzog i
izražajnog ritma može ubrzati puls i podići krvni tlak. Tu se krije i odgovor
zašto ritam više vole mlađi ljudi.
Ritam može biti vrlo
jednostavan, kao primjerice u nekim narodnim pjesmama, ili vrlo sofisticiran,
kao u jazz glazbi. Također može biti izražajan, nježan i poletan, ali isto tako
jak i strastven. Na najrazličitije načine može utjecati na čovjeka. Ako je jak,
a odvojen od melodije i harmonije, ima posebno izražen učinak na tijelo i
njegove procese. Ekstremni primjer djelovanja ritma je padanje u trans uslijed
dugotrajnog plesa i prepuštanja snažnom repetitivnom ritmu.
Harmoniju određuje
vertikala – više različitih tonova složenih u jedan zvučni sklop, tj. akord, i
horizontala: način na koji je više takvih vertikalnih sklopova organizirano u
smislen slijed, tok. Izražajna je snaga harmonije u zvučnoj boji, te osobito u
disonanci i konsonanci, tj. stvaranju napetosti i njezinu razrješenju. Dok
tjelesni čovjekov život predstavlja poliritmiju raznih bioloških procesa, ljepotu
čovjekova duševnog života čini polifonija nizanja duševnih stanja u kojoj važnu
ulogu igra taj neprestani slijed rasta i popuštanja napetosti. Stoga se
harmonija posebno odnosi na čovjekovu dušu, ona veseli intelekt, zadovoljava
estetsku potrebu, ali s njom još ne završava glazbeno zbivanje.
Na vrhu glazbene
piramide stoji melodija, koja predstavlja najvažniju dimenziju glazbe. Melodija
je na neki način sama bit glazbe. Ritam i harmonija služe melodiji, oni su tu
da melodiju nose, oni su njezino ruho, njezina pojavnost. Sama melodija ne trpi
suviše analitičkog govora. Kao i središte čovjekova bića, ona je na neki način
neuhvatljiva i neobjašnjiva. Prava melodija je jednostavno to što jest, ima
svoj neponovljivi identitet. Ne bih rado pokušavao objasniti što mi se sviđa u
Schubertovoj Ave Maria, ili Bachovom Air-u. O ovakvim melodijama se ne
razmišlja, one se jednostavno slušaju, njima se prepušta. Melodije poput ovih
mogu pobuditi najplemenitije osjećaje kod čovjeka (koji ih umije slušati). Uz
njih se može i moliti.
Je li svejedno kakvu glazbu slušamo?
Povezanost dimenzija
čovjeka i glazbe ne treba suviše kruto shvaćati i primjenjivati. S nekih
drukčijih (osobito suvremenih) pogleda na umjetnost stvari se mogu i drukčije
sagledati i tumačiti. Sama glazba, kao i čovjek, ostaje tajna koja se niti može
niti je potrebno da se do kraja objasni i stavi u okvire čvrste i dobro
sistematizirane teorije. To bi opet značilo definiranje, ograničenje nečega što
želi biti neograničeno i ostati tajna. Povezivanje trodimenzionalnosti čovjeka
i glazbe snažno nameću neke paralele.
Recimo, gregorijanski
koral koji mnogi svrstavaju u najveće umjetničko-glazbene domete čovječanstva,
i iz kojega je potekla glavna linija povijesti umjetničke glazbe, nastao je iz
duha za Duh. Gregorijanski koral je gotovo čista melodija. Na drugom polu stoji
tijelo i strast koji svoj glazbeni izraz ne mogu naći drukčije nego u gotovo
čistom ritmu (dance, teški metal, techno, rave). Ovo ne znači polariziranje u
smislu dobro-loše. Postoje trenuci kad mi se pleše i trenuci kad mi se moli, a
oni mogu biti dio poliritmije i polifonije višeg reda: života koji neprestano
struji i teče, i u kojemu trajno pokušavamo naći sklad. Bolje razumijevanje
glazbe i njezina djelovanja na čovjeka može pomoći u ostvarivanju tog sklada. U
svakom slučaju nameće se činjenica da glazba nije za čovjeka tek neka neutralna
pojava, koja se (bez posljedica) može iživljavati prema subjektivnom nahođenju,
po principu nedodirljivosti osobnog ukusa. Glazbom se društvo može
oplemenjivati, ali i duhovno zagaditi, i ona odražava kulturno i duhovno stanje
jednog društva. Stari su Grci, čini se, imali pravo: kakva glazba, takvi ljudi,
takva država…
Utječe li slušanje glazbe na
inteligenciju?
Vrijednost klasične
glazbe navela je neke ljude na pomisao da ona možda može utjecati ne samo na
čovjekov estetski i emotivni svijet, nego i na inteligenciju, i ne samo na
ljude nego čak i na biljke i životinje.
Prema nekim
istraživanjima, biljke bolje rastu i krave daju više mlijeka uz klasičnu
glazbu. Zvuči neuvjerljivo, ne zato što to ne bi bilo moguće, nego zato što je
za potvrdu takve pretpostavke potrebno obaviti opsežna, temeljita i precizna
istraživanja na velikom broju slučajeva, da bi se tek postigla vjerojatnost.
Jedno je istraživanje
dalo famoznu teoriju Mozart-efekta. Ne samo da istraživanje nije dovoljno
opsežno i pouzdano, nego se u javnosti proširila i neprecizna informacija o
njegovim rezultatima. Tako se površno govori da Mozartova glazba utječe na
mozak i može povećati inteligenciju. O čemu je zapravo riječ?
Na jednom je koledžu u
Americi 1993. godine ispitano (samo!) 36 studenata. Prije obavljanja testa
inteligencije slušali su 10 minuta jednu Mozartovusonatu. Test je pokazao za 8-9 bodova bolje
rezultate (u odnosu na ranije testove obavljene bez slušanja glazbe) u zadacima
koji se odnose na prostornuinteligenciju (sposobnost mentalnog manipuliranja
trodimenzionalnim objektima). Učinak slušanja glazbe je privremen, traje 10-15
minuta. Sve to, unatoč još nekim istraživačkim pokušajima, nije dovoljno
znanstveno potvrđeno. Ako tu ima istine, ne radi se o trajnom povećanju
inteligencije, nego o nekoj vrsti zagrijavanja mozga prije pristupa prostornim
zadacima. Ima li, međutim, smisla bar ta pretpostavka, da se mozak može
slušanjem glazbe oraspoložiti za neke druge zadatke?
Sve forme klasične
glazbe, a osobito sonata, imaju veoma dotjeranu unutarnju strukturu: njezini
dijelovi grade cjelinu koja ima smislene proporcije i koja se lako može
prikazati geometrijskim crtežom. Čovjek koji aktivno sluša najbolje primjere
klasične glazbe, na neki način nesvjesno izlaže svoj mozak promatranju skladnih
formi i logičnih skupova i podskupova. Nije nelogično da bi mozak nakon takva promatranja mogao biti dobro uigran i predisponiran za
lakše i brže manipuliranje sličnim formama na nekom drugom području…
Glazba i matematika
Glazba je povezana s
matematikom. Ta se činjenica potvrdila kroz povijest u mnogim glazbenicima koji
su bili odlični matematičari. Među njima su svakako Mozart i Bach. Analiza
nekih Bachovih djela (primjerice Kunst der Fuge) pokazuje neobične igre s brojkama i čudesne
simetrije koje se mogu matematički izraziti. No, osim glazbenika matematičara
postoje i obrnuti slučajevi: matematičari – glazbenici. Najbolji takav primjer
je Albert Einstein.
Einstein se smatra
jednim od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli. Malo je poznata činjenica
da je kao dječak u školi bio vrlo slab. Njegovi učitelji u osnovnoj školi
savjetovali su njegovim roditeljima da ga ispišu iz škole, jer je preglup za
učenje i jer je uzaludno
rasipati vrijeme i trud u njegovo obrazovanje. Škola je roditeljima predložila
da mu što prije nađu neki jednostavan manualni posao. Njegova majka nije
mislila da je Albert glup. Umjesto da poslušaju savjet škole, roditelji su Albertu kupili
violinu i on ju je dobro naučio svirati. Glazba je bila ključ koji je pomogao
Einsteinu da postane jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli. Sam
Einstein je za sebe rekao da je razlog što je postao znanstvenik bilo to što je
svirao violinu. Najviše je volio Mozartovu i Bachovu glazbu (!). Jedan njegov
prijatelj rekao je da je improviziranje na violini često pomagalo Einsteinu
doći do rješenja teških jednadžbi.
Einstein je veoma
volio svirati na violini. Kao student mrzio je krutost školskog sustava,
bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode
učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeći fiziku na
svoj način te svirajući violinu. Kasnije, kao profesor, znao bi iznenaditi i
oduševiti svoje studente davajući umjesto predavanja – koncert na violini.
Objasnio bi: Vjerojatno će biti ugodnije i razumljivije ako umjesto
da govorim, zasviram na violini.
Nema komentara:
Objavi komentar